prokleta ljubav...
Jednostavno je teško zaboraviti neke stvari ma koliko se trudila. Stvari koje su već odavno izgubile svoj smisao. Voljeti nekoga, a znati da tu više niikada ništa neće biti, teško je...Svakim danom sve više gubim snagu, bojim se sopstvene propasti. Ljubav je neopisiva, ona je ujedno nešto divno i nešto najgore. Svjetlost u životu, bol na srcu. Koliko samo puta kažem sebi gotovo je, tu je kraj. Govorim to a želim suprotno. Um mi nadvladava srce. Pokušavam utišati vapaje duše, ugušiti glasove koji mi govore ono što i srce, da je to ljubav, iskrena. Ali nemoguće je zaboraviti svu tu sreću koju sam tada imala, sve ono što osjećam još uvijek iskreno je...predano,do kraja.. Osjećam da po prvi put iskreno volim. Iako sam mlada znam šta znači iskreno voljeti. Valjda je ljubav i poslije 5 mjeseci osjećati isto kao prvi put, valjda je ljubav i poslije 5 mjeseci zadrhtati kada god ga vidim, valjda je ljubav pri pomisli na njega osjetiti čudan drhtaj u stomaku, tijelu. Valjda je to ljubav... Zaista je iskreno ono što osjećam, iskreno je ono što mislim...ja stvarno iskreno volim. Bože, pa ova ljubav toliko boli. Zašto on jednostavno ne izađe iz mog srca. Pa prošlo je dugo vremena. Prošlo je toliko dana ispunjenih bolom, zar više vrijedi čekati, nadati se...zar vrijedi više patiti. Bol me ubija, želim da nestane, želim zaboraviti...trudim se ali ne mogu. Prokleta ljubav ubija me...zašto jednostavno ne nestaneš...zašto još uvijek živiš u meni...zašto još uvijek...
